profile

tagboard
I moj odnos prema vremenu izmenio se. Pre sam strepeo od najmanje praznine u moru vremena, kao od ponora. Sad te praznine i ne osećam. Ide vreme, i ja sa njim; sve ima svoj čas i svoje mesto. Naročito nema one dosade ni onog nestrpljenja, ni želje da se skrati i ubrza vreme koje prolazi. Čemu ubrzavati dolazak trenutka koji i tako mora doći? Uopšte se moje misli sve manje kreću u budućnosti. Sav sam u sadašnjosti.

affiliates
"Neću da joj kažem, neću da kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene mnogo znači, sve znači, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrđen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne vjerujem u to, uznemiren sam samo da li ću uspjeti da budem dovoljno prisutan. I kako ću preboljeti ovaj krug praznine što počinjem da osjećam oko sebe. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje, ne bi vrijedilo ako bih je nagovorio."

credits
Counter:26958
Desings:FaceDown
24.04.2017.

Nocas me je stalo..

Povezati sudbinu i zelju postaje gotovo nemoguce.
Trazili smo se dugo vremena, predugo ako mene pitate.
Kad smo se konacno pronasli, poceli smo popunjavati praznine jedno u drugom, otiskujuci pozitivne stvari na povrsinu, negativne smo vremenom brisali ili ipak posipali zlatnim prahom. Crtali smo osmijehe jedno drugom, mirisali smo ljeto i zagrljaje, plesali smo, pili, pa se opet cekali.
Opet smo se cekali dugo. Da utonemo jedno drugom u zagrljaj, da udahnem tvoje postojanje unutar sebe, pa da te tu i sacuvam, da mi nikad vise ne odes.
Privlacila sam uzetom zelju da ostanes, al mi se ruke umorile. Pocelo je uze stezati prste, ostavljati bolne tragove.
Veceras sjedim u tvojoj sobi. Sama. Mogla sam provesti sate posmatrajuci putanje zvijezda i voljeti svemir. Ovog trena ni svemir nije veci od moje zelje da budes sa mnom.
Cekanje.
Mnogo toga stane u ovu, nekome beznacajnu rijec.
Zar se cijeli zivot trazimo da se cijeli zivot cekamo?
Gdje je ta sudbina, zasto ne odrijesi ruke i ne skine povez sa ociju?
Ne zelim materijalne stvari. Necu da posjedujem previse. Zelim njega, nas stan i pogled sa prozora u potkrovlju.
Od zivota treba uzimati umjereno i polako.
Da li sam sebicna, sudbino?

18.04.2017.

*afire love

Svadba i vjencanje su prosli u najboljem mogucem redu. I zaista, koliko god to otrcano zvucalo, ipak je konstatovano najljepsi dan u zivotu dvoje mladih koji se u toj mjeri vole da su odlucili svoju ljubav krunisati brakom. Kad smo prvi put otisli, tako sam silno zeljela da se vratim u nas grad, da zapocnemo novi zivot tamo gdje smo svima poznati, gdje svi zajedno pricamo istim jezikom i medjusobno se pogledima razumijemo. Falila mi je porodica, prijatelji i svaki grumen nase Bosne ponosne. Nakon nekog vremena, morala sam se vratiti bez njega, zbog potrebne dokumentacije. Slovenija je prelijepa zemlja. Istini na volju, populacija se doista mnogo razlikuje od nase, sto po kulturi, obicajima, pravilima, i naravno druzenju. Nismo mi Bosanci panicari, ali nismo previse ni radise, mozda se ne borimo za drzavu, mozda se ona jos manje bori za nas, ali znamo se zabaviti, znamo napraviti ugodjaj, najbitnije od svega, dobri smo mi ljudi. Uspomene stvaramo, dok oni stvaraju sate i sate rada, tisinu i tihe osmijehe i jos tisu muziku. Ako slavimo, cijeli grad cuje, ako navijamo, rusimo sve pred sobom. Nema ti kod nas labavo, ili sve ili nista. Nismo mi cudan narod, Europo! Zar ima nesto ljepse nego imati s kim popiti kafu? Zar si ti ikad kucao komsiji na vrata tokom slavlja? Otvoris prozor, pa i ti poneku s njim zapjevas. Tamo je tisina. Sunce. Prazne ulice. Niko ne sjedi u bastama kafica, niko ne sadi cvijece ispred kuce, ne mirise rostilj napolju.. Kad sam se vracala njemu u zagrljaj, svakim predjenim kilometrom sam osjecala olaksanje u dusi. Opet idem u nepoznatu zemlju, ovaj put sa sirokim osmijehom na usnama. Sta se to desilo u meni? Ulazim u grad gdje je nas stan, posmatram oko sebe ulice, zgrade i kuce. I tad sam shvatila. Sunce vucem za sobom. Dom je tamo gdje si ti. Gdje smo mi. Pluca mi se pune svjezim zrakom, mada nisam sigurna da li je tako svjeze vani. Trcim ti u zagrljaj. Sve mozemo zajedno.


Stariji postovi