profile

tagboard
I moj odnos prema vremenu izmenio se. Pre sam strepeo od najmanje praznine u moru vremena, kao od ponora. Sad te praznine i ne osećam. Ide vreme, i ja sa njim; sve ima svoj čas i svoje mesto. Naročito nema one dosade ni onog nestrpljenja, ni želje da se skrati i ubrza vreme koje prolazi. Čemu ubrzavati dolazak trenutka koji i tako mora doći? Uopšte se moje misli sve manje kreću u budućnosti. Sav sam u sadašnjosti.

affiliates
"Neću da joj kažem, neću da kažem, žao mi je, boli me, želio sam da me prizna kao jedinu svoju mogućnost. Ne iz sujete, već iz potrebe, koja za mene mnogo znači, sve znači, da budem bezuslovno prihvaćen na ovom prelasku u život koji se još ne pokazuje, u kojem ću biti potvrđen ili odbačen. Kažem: odbačen, a ne vjerujem u to, uznemiren sam samo da li ću uspjeti da budem dovoljno prisutan. I kako ću preboljeti ovaj krug praznine što počinjem da osjećam oko sebe. Zato sam želio da stane uza me, hvatao sam se za nju, gurao je da pobijedi oklijevanje, činila mi se dovoljno sigurna da me podrži. Ali, bilo je važno da to učini sama, od svoje volje, ne bi vrijedilo ako bih je nagovorio."

credits
Counter:24598
Desings:FaceDown
15.08.2016.

**

Gdje odu svi dodiri proslosti? Skrivaju li se negdje iza zavjese gledajuci predstavu u kojoj igram? Cekaju li pauzu izmedju poglavlja? Fascinantno je to kako sam ja osoba koja brzo zaboravlja dogadjaje. Negdje se pohrane u mom mozgu, negdje daleko ispod svih novijih utisnutih obrisa uspomena. Nekad se vrate u vidu blic slika, prolete brzo pred mojim ocima pa me zavrte oko sopstvene ose postojanja. Vrijeme je tako bezobrazno. Daje sebi za pravo da protice brzo, ne pitajuci da li zelim da ostanem u trenutku ili pak da se pomjerim par stanica unaprijed. Svoj zivot zivim u nastavcima. On je jedino cijelo koje sam otvarala s oprezom, moja kutija iznenadjenja, prva pahulja i ljetna zvijezda padalica. Padale su zvijezde sinoc a ja sam imala samo jednu zelju. Ostavi sve i lezi na dekicu da ti sutnjom ispricam. Neka se poslovi odgode, neka se prioriteti promijene i vrijeme ubrza.

15.08.2016.

:)

Od danas se zavjetujem sebi da cu biti razumna djevojka, da cu te voljeti, da cu ti faliti, da me neces imati kad god pozelis, da nekad neces znati gdje sam otisla, da cu cesce izlaziti i manje prigovarati. A sve to u svrhu jednog. :)

02.08.2016.

soulmate

Volim te, jer sam s tobom prvoklasni kreten. Zbog internih sala i perverzija koje niko drugi ne razumije. Jer se pogledom citamo. Jer me stomak zaboli od smijanja tvojim grimasama i imitiranju. Zbog toga sto nisi ljubomoran. Zbog toga sto si mi vjetar u ledja. Jer zivis sa mnom moje snove. Oraspolozis me kad sam ljuta, tuzna i razocarana u druge ljude. Jer imamo nesto posebno. Zbog toga sto s tobom pricam kao sa najboljim drugom, o svemu. Jer mi dijelis savjete kao drugarici i kao svojoj djevojci. Zato sto tebi kazem da mi je tesko jer smo se posvadjali. Ti znas sta mi je, svaki put kad se zakasljem. Tebe sam naucila da kroz sve prodjemo bez zataskavanja problema. Pricamo o tome, kazemo sta nam smeta. Ti mene ucis da te pustim kad si ljut par sati. Tako funkcionises. Prihvatit cu to i naci cemo se na pola puta, jer si i ti prihvatio mene. Mene koja se cesto ljuti, koja mora da raspravi svaku nedoumicu. I ti si postao takav. Nekad me fascinira kakve sitnice pamtis u vezi mene, nas. Pamtis moje rijeci, pamtis sta sam obukla na nas prvi izlazak, sjecas se nasih razgovora kojih se ja ne sjecam tako dobro. S tobom je tako lako prevariti vrijeme.

01.08.2016.

promise..

Dugo smo cekali juli.. Stigao je prvog jula, oko 20h. Mislila sam da radi produzeno, tako mi je rekao. A on je vec bio par kilometara od naseg grada. Nazvao me i rekao dolazi po mene za sat vremena. Nisam ni spustila slusalicu a vec sam imala tremu. Jedva sam cekala da ga zagrlim. Dva mjeseca je proslo i vise nisam mogla osjetiti njegov zagrljaj kad zatvorim oci. Dodiri su otupjeli od vracanja trenutaka. Izblijedili. Ulagala sam toliko napora da poljupci i zagrljaji jos uvijek imaju svjezinu u mojim mislima. Covjek se naprosto izgubi u svim tim sjecanjima. Pocinje stvarati nove sitnice, pa umisljati da su uspomene. Um slaze kockice neceg davno zeljenog, pa se sve to poslije ispolji kao deja vu. Stvarno ponekad bude tako. Zapitam se koliko se masta da oblikovati? Da li zalazi u sve vidljive kutke? Oprzi li se ako naidje na zraku negativnosti, dvoumljenja? Pola devet je. I dalje je taaaako toplo napolju. Stigao je. Ulazim u auto, gledam ga kao da ne vjerujem da tu. Blizu mene. U trenutku se brisu kilometri. Grlimo se i ostajem u tom zagrljaju neko vrijeme. Pozelim vjecnost. Neka se utisne njegov parfem na moje tijelo. Ostani. Znam da ces opet otici tamo negdje. Bez ljubavi. Tamo noci nisu tople kao ove ovdje, kad smo zajedno. Tamo zalazak sunca poprima nostalgiju a ovdje srecu. Obecaj mi, odlasci su nas kljuc do srece. Hvala ti na svemu sto cinis za mene.

16.07.2016.

*

Trajalo je sest dugih godina. Farsa se iznova desavala i produzavala. Kad te spomenu, vrate me u taj period, pa pozelim da te nikad poznavala nisam. Ne sjecam se lijepih perioda nase veze, jer su mi se lose scene urezale u kozu. Jos uvijek od nekih zajednickih prijatelja cujem da nisam znala ni pola toga sta si mi radio iza ledja. Kad god su mi pokusavali reci, nisam im vjerovala vjerovala sam tebi, pa sam ispadala glupa u ocima drugih. Da sretnem tadasnju sebe, opalila bih joj tako jak samar. Krivo mi je sto on sad ispasta radi tebe. Njemu ne mogu da vjerujem jer, bolji je od tebe, ljepsi je, uspjesniji je, razumije me. Zbog toga sto si ti bio losiji i gori u svemu od njega, a imao si ih milion pored sebe, zbog toga njemu ne mogu u potpunosti da se predam. Veliki teret na ledjima nosim. Zasto sam toliko godina provela u kavezu, zasto sam krivila sebe sto si takav prema meni? Zasto si mi ti trebao u zivotu? Ko te poslao da tako dugo ostanes? Otkud ti pravo da mi ostavis oziljke? Zasto ne mogu poslije tebe da vjerujem? Jer si tako dobro skrivao svoje bolesne namjere! Rijeke suza si isplakao, milion rijeci pokajanja si izrekao, molio si svaki put da ti vjerujem. Ne bolis me ti, ne boli me izgubljeno vrijeme, boli me sto si me bolesno varao i lagao. Nisi imao stida ni srama. Gledao si ravno u oci i lagao cijelo vrijeme. Sest dugih godina. Mrzim taj period. Zelim da izbrisem tvoje ime. Da te nikad nisam znala. Nisam popila nijednu kafu s tobom. Nijedan poljubac se nije desio. Ponistavam sesti august. Mrzim taj datum. Zbog trajnih posljedica, nisi nikad postojao u mom zivotu.

06.07.2016.

goodbyeS

Oblacim haljinicu i patike, polumokre kose izlazim. Pokusala sam je osusiti fenom, ali je rezultiralo ponovnim kupanjem. A sta sam i ocekivala na ovakvim vrucinama.. Cekas me na stepenicama i zajedno ulazimo. Pretoplo je. Samo sam skinula patike i svalila se na krevet. Grlis me s namjerom da dobijem toplotni sok, sta ti je ljubav. :) Prepustam se tvojim poljupcima. Kazem da mi nikad nije bilo jasno kako ima tako mekane a muzevne ruke. Ruke koje rade tezak posao a njeznije su od mojih. Navece se spremamo i izlazimo na svjez zrak. Cuvamo se za ruke i psujemo jer smo izasli iz tople sobe. Vjetar nas ne stedi. Dok mi prica o planovima i svojim snovima, pitam se gdje je bio sve ove godine, kad sam se ja pitala hoce li ikad naici bas ovakav. Pored njega se osjecam kao malo dijete, koje vapi za zastitom i paznjom. Kao beba koja pruza ruke a ne zna da kaze da zeli u mamino narucje. Lezimo i ocima se volimo, prolazis mi rukom kroz kosu. Tiho mi pricas. Tu i tamo pohvatam neku rijec, paznju mi odvlace tvoje usne. Sklapam ti usne poljupcima. Tvoja majica mirise na meni. Nemoj da ides opet. Mrzim kad me ostavljas ovdje. Nemoj molim te. Dopusti da ostanem u zagrljaju. Ne pitaj koliko. Znas ti odgovor. Ponovo me ostavio. Jutros. Stigao je poslijepodne, umoran. Iako nisam putovala s njim, cijeli dan se povlacim po kuci u pidzami, valjda suosjecam, sta znam.. Sad bi si bahato priustila jedan zagrljaj. Sinoc ih je bilo mnogo. Da sam bar mogla jedan sacuvati. PS. Nevezano za post, imam jednu malecku ispovijest. Uvijek ga posaljem da mi kupi cigare da bi mogla gledati njegovu guzu dok izlazi iz auta i hoda do trgovine. :)

07.06.2016.

Jedno od drugog trazili smo spas..

'' Nekad uhvati me bas, da falis mi i jastuk otimas. Nema te na drugoj strani kreveta, ti nisi tu ko nekada.. Kod mene sve po starom ostalo, brzo zivim i nije mi dosadno. Moja to je sudbina, jedno si ti, drugo sam ja.. ''

07.06.2016.

U snu se moze, sve osim jedno, ostati budan..

Tako cudno i nepodnosljivo reagujem na ovu daljinu.
Moram da sebe s
pasim i udaljim od ovih ekstremnih promjena raspolozenja.
Ne zelim ovaj zivot. Zelim da bar jedan
period uzivam, bez problema i suza.
Ljeto je, godisnje doba koje me budi iz de
presije, ali ovaj put nije krenulo po planu.
Tuzno je
provoditi dane bez ljubavi. Opet necu bit s njim za koncert. Treci put vec necu.

Sve manje nade imam da cu ja moci izdrzati razdvojenost. On moze.
Ja sam osoba kojoj je ljubav
pola zivota. A druga polovica ne funkcionise bez ove prve.
Kad budem daleko, daleko, necu moci ljubavi. O
prosti, ja cu radije povrijediti oboje nas, nego da nosim nedostajanje na ledjima. Voljeti nekoga a ne biti s njim, to je najgora kazna, a ja cu je sebi priustiti. Necu naci nikoga ko mi odgovara kao ti. Kad si tu, ja se smijem, ja sam voljena i volim. Kad nisi tu, ja postajem cudoviste. Ja se moram spasiti. Moram da pobjegnem iz ovih okova. Stezu me. Ne daju mi da disem, tjeraju mi suze na oci. Ne zelim biti tako bezobrazna, prigovarati za svaku sitnicu, biti nezadovoljna, ali jesam. Nedostajanje me gura preko ivice, padnem i onda se uhvatim za sitnice.
Nije nimalo damski, al
psujem Sloveniju po ko zna koji put. Razdvojenost od godinu dana izgleda izvodljivo u teoriji, al kad se nadjes u ovakvoj samoci, jedino sto zelis je da imas nekog kraj sebe. Svaki put kad si bio kraj mene znala sam da si ti taj, znam i sad. I ako te ostavim, ako ne budem mogla vise izdrzati, nek te put navede da procitas ove rijeci, ti jesi moj pravi.

Kako sam se znala nasmijati kad su govorili '' Mozda nekad ljubav nije dovoljna.. ''
Ma ne mogu da gledam druge kako se vole, a ja imam tvoje '' Volim te'', koje ni o
pipati ne mogu.
Mozda ce 7.5. biti zadnji datum kad cu te vidjeti.

Samo zelim da
odem, iz svoje koze i iz drzave, sto prije..

13.05.2016.

clap like you don't care..

Govorim na sav glas da je tesko biti sam u ovom nemirnom svijetu. Svi se negdje krecu, zure, spremaju, a jedna dusa sjedi pored prozora i gleda kako se mrak spusta nad prirodom. Sve mi je teze. Kazu da me shvataju, ali moram izaci malo. A niko od njih nije iskusio ovaj bol. Mogu samo da me tjese i savjetuju. Kao da je tako lako cekati kad je neka drugarica slobodna za izlazak, dok te utrpa u svoje planove i izlazak s momkom. Mozda se snaga gradi na ovoj daljini. Bar sad znam da ja nisam toliko jaka. Da sam mislila da jesam, ne poricem. S druge strane, mozda je biti sam i bolja opcija. Ne cekati nikoga, ne biti razocaran. Biti svoj. Biti sebi bitan. Dozvoliti sebi da prebolis. Uzeti vremena. Koliko treba, na pretek. Ne zavisiti vise.

Smatram da sam jaca od nekog ko mi dijeli savjet kako ne trebam cekati, kako trebam biti sretna ovdje,
provoditi se, a taj isti se slomi kad mu nedostaje neko njegov par dana. A ovakvih je, ne mogu vise ni da izbrojim. Svi znaju kako bi na mom mjestu postupili. I svi su najpametniji, moje je samo da poslusam. Znam ja i sama sta je najbolje. Svjesna sam da su savjeti ispravni.
Ali, za
stanite na trenutak! Kako bi vi odreagovali? Zapitajte se. Eto, ja ne zelim nista drugo. Samo da sami sebi iskreno odgovorite. Uspjeli biste ostati pozitivni, nezavisni? Ne biste cekali? Sigurno bi ste se provodili, picem bi skidali otiske nedostajanja? Sve bi savjete upili i postupili onako kako vas savjetuju?


Odgovorili ste sebi?

Ne, ni ja ne mislim da je tako.

A o
pet, svi ste vi najpametniji..

12.05.2016.

* dont say a word while we dance with the devil.

Pa zapravo, muce me porodicni odnosi. Koliko god mnome suludo vladao PMS, kad konacno ledja okrene, pitanja su i dalje tu, i ako manje primjetna. Pa eto, zelim i ja da upoznam tvoje roditelje. Znam da ce mi se u stomak uvaliti milion insekata i ometati me da normalno funkcionisem, ali mislim da bih to mogla prezivjeti. Kazes, imat cemo sve, moramo polako. Kazes, nisi htio da ubrzas, pa da napravis gresku. Razumijem. Razumijem da si ovdje, da imamo cijelo vrijeme svijeta za upoznavanje, razvijanje i ispravljanje odnosa. Ali ljubavi, zaboravljas jednu veoma bitnu cinjenicu. Nesto stoji izmedju tebe i mene. Kilometri. Bezosjecajni i bezdusni. Ne poznaju bol i nedostajanje. Mi smo ti kojima se pod kozu uvukla daljina. Opet namjerno lutam. Znas, uvijek to radim kad ne znam kako da sebi objasnim potrebu da ubrzamo. Da svi budemo jedna velika porodica! Da se zakopaju ratne sjekire! Da nas dvije postanemo prijateljice, i ako smo razlicite. Nema veze, ja sam spremna da zagrlim razlicitosti. Ma, ne pitaj me sto toliko unaprijed razmisljam. Zelim da budes sretan! Zelim da te postuju, da ostvarimo snove. Ljubomora je zlo najvece. Nisam ljubomorna. Samo mi eto tesko bude kad vidim njih dvojicu sa curama, a ti i ja nismo tu. A pripadamo tu. Sad ili kasnije. Znam da pripadamo. Voljela bih da tvoji roditelji vide vas trojicu kako gledate utakmicu zajedno. Ja sam, jednostavno takva. Bolujem za tebe i za sebe, posebno. A kako neko drugi ne razmislja o buducnosti? Jer, nju nije briga u kakvim cemo odnosima nas dvije biti. A mene to izjeda, nacisto me zivu pojede. Kad bolje razmislim, ma nisam luda sto mislim o tome. Jer, sigurna sam u nas, potrajat cemo do kraja. Gledat cu i voljeti tvoju sijedu kosu. Pa kad postanes zaboravan, svaki dan cu te podsjecati zbog cega si me zavolio. Samo da brzo dodje period bez problema. I zivot zajedno.

01.05.2016.

..

Danas nam je prva godisnjica. :)
Dosao je
prije tri dana, a ja sam prvi dan vec pocela razmisljati kako ce mi biti kad opet ode.
I ponovo ga nema dva mjeseca. Nekad stvarno pomislim da ne mogu zivjeti tih par dana u dva mjeseca. Rekli su mi da cu se naviknuti na odlaske. Lagali su me. Svaki put je sve teze. Vec se plasim sutrasnjeg dana, jer znam sta on nosi sa sobom. Suze i kofere. Nije da mi je lakse kad je tamo, al nekako znam da ga necu gubiti. Ovako ga gubim svaki put kad se pakuje, uvijek ode sa dijelom mene.. I od tad mrzim kofere, bilo koje boje i velicine, mrzim Sloveniju, povratnu kartu i pocetak mjeseca..

17.04.2016.

Pola 10 je tek..

Kad malo bolje razmislim, ma do mene je.
Pozivam svoju savjest na iskren odgovor - kad sam se pretvorila u ovo sto jesam?
Ne sjecam se da sam bila ranije ovakva. Ja sam, zapravo, sve ono cega sam se plasila u onoj prethodnoj vezi. Nisam sigurna da li je do toga sto mi toliko nedostaje, pa na sitnicama padam, ljutim se svaku noc, pa osvanem razumna. Druga se iz mene probudi, pa mi lupi samar i baci casu ledene vode u lice. Cijeli dan budem relativno OK. Navece me opet obuzme neka tuga i ljutnja, pa se ljutim sto rano ide da spava, a znam da mora rano da ustane, ljutim se jer je ostao dugo na rostilju i probudio me u 2h da bi zaspao nakon 5min. Evo, sad znam da nije nikako normalno da se zbog toga ljutim. Ali do veceras cu sigurno smisliti neki novi razlog da opravdam svoju ljutnju. Mozda mi je potreban jedan dan, samo za mene. Ali se plasim tog jednog dana da se ne cujem s njim. Mi, trenutno, nemamo nista drugo osim toga. Za dvije sedmice cu ga cak moci zagrliti. Ne zelim da igram igrice, znam da on ne zeli da to radim. Nesto se desava sa mnom, ne znam kako da se dozovem pameti. Kako da sacuvam ovu razumnu mene, da ostaje sa mnom i da me cuva gluposti u vecernjim satima?

12.04.2016.

.

"Opasno je kad se čovjek nađe sâm, okružen tišinom tuđeg neprisustva, više je strahova i čudnih razgovora sa sobom. Samo, kako da ti to sve kažem? I kako da objasnim sebi, tebe se to ne tiče, što nekad teško podnosim ovu usamljenost, a nekad mi je draža od svega, ne bih je dao nizašto."

30.03.2016.

.

Nisam nezadovoljna osoba. Okrecem se preko ramena i vidim nase padove i uspone. Na svakoj krivini sam bila iznenadjena, necim sto je dolazilo u susret meni ili sam ocekivala da ce mi doci a nije doslo. Vremenom sam se navikavala da usporim ispred krivine. Nekad i sacekam, nekad predvidim sta dolazi. Vezala sam molekule unutrasnjeg mira svaki put kad bi ti istog trena rekla sta mi smeta i time skratila vijek ljutnje. Draze mi tako. Ne volim one igrice - ljutim se dok ne shvati.
Muskarac je, ja sam zena i to ne ide tako, nece shvatiti. I on ce, kao i ja, pomisljati na neke druge stvari prije nego sto bi pronasli stvarni uzrok ljutnje. Nemam s njim problema, to su samo sitnice.
Ali, sitnice stvarno volim da ispravim prije nego se upetljaju stvarni problemi, ne dopustam im prisustvo.


Stariji postovi